ispod obruča

Zvuči prilično patetično reći za ekipu koja je završila turnir sa scoreom 3-6 da je u principu zadovoljila. Rezultatom svakako, igrom manje ali sve u svemu – ide se naprijed a to je najbitnije. Kao što je rekao Mao ...
Iako je u startu izgledalo katastrofalno, toliko da se činilo ne samo da nemamo igru nego da nam fali i onaj minimum zalaganja, na kraju je ispalo odlično. Kada su se opustili, a to je bilo svaki puta kada ne bi imali što izgubiti (čitaj: kada bi igrali protiv favorita) naši bi odigrali odlično. To je tipični znak mladih, neiskusnih ekipa koje tek trebaju naučiti pobjeđivati.
Kako nemamo igrača takve klase koji bi sam na sebe preuzeo sve kada treba, za sada je najveća snaga ove repke Repeša koji je uspio od skupine jebivjetara i ograničenih u glavi, od likova koji uglavnom popunjavaju rostere svojih klubova, složiti ekipu. Još uvijek poprilično krhke kemije ali to je nešto što nismo imali od 1992. Uostalom, u ključnoj tekmi turnira, protiv Francuske za osiguranje šanse za Peking, izašli smo na teren skulirani ko da prije nekoliko sati nismo izgubili onakav triler protiv Litve.
Bravo Jale i momci, samo nastavite ovako, a za par godina ovaj sastav bit će jedna od naj repki Europe. Možda već u Poljskoj, ako Planina i Pop ostanu na ovoj razini, ako se Barać još digne i ako nađemo uz Rozića još par pravih šljakera. Svakako ćemo ih podržati jer nije da ionako imamo nekog izbora.
Na brzinu ocjene:

Jale (5) me u početku živcirao pristupom učitelja, ali očito da je u četiri zida radio i bič. Čista petica za stavove, rad i taktiku. Pa na kraju smo čak i stali sa revolverašenjem trica, a to što nam playevi 20 sekundi pimplaju na vrhu reketa to nije njegova greška. Pa ne može čovjek staviti Kasuna na playa, a svi su nam neki veliki umjetnici. Ali dobro, ta razigranost i glava kojoj je važnije da dobro izgleda nego da bude konkretna, to je tipična hrvatska boljka, ne samo košarkaška.



Bekovi su u biti podbacili jer smo od njih najviše i očekivali. Planina (4) se dizao ka kraju, s njim i cijela momčad. Napadačka opcija broj jedan, ali i najkorisniji u obrani na vanjskim pozicijama. Pop (4) je možda pretjerivao sa tricama, ali takav je očito bio plan s obzirom da je jedini pravi šuter kojeg imamo. Ova dvojica u malo drugačijim ulogama – idealan bekovski par budućnosti. Pop kao play, Planina kao drugi bek koji prima loptu na krilu nakon bloka i ima opciju jedan na jedan. Po meni ovo bolje opcija od one da Planina razigrava a da Pop traži situaciju za tricu, jer ovako Planinić može driblingom riješiti stvar ali i nakon prodora vratiti Popu na vrhu reketa a to je pozicija sa koje je ovaj najprecizniji. Kus (3) koristan, vidjelo se da mu se srce stislo, svaki šut bio mu je prekratak, ulaze je izbjegavao ali već na idućem natjecanju i on će biti stabilniji za ovo iskustvo. Njegova uloga je prvenstveno obrambena i tu je idealan kao treći bek.
Ukić (1) je pak najveće razočaranje, njegovo stajanje u mjestu već godinama je zabrinjavajuće. On i dalje hakla, u napadu je totalno pogubljen a nije uspio čak ni ući u neku seriju koševa kojom bi opravdao minute kao nekakva napadačka opcija s klupe kad već nije back-up play. U obrani nema dovoljno koncentracije, iako mu trud ne možeš osporiti. Ali sve u svemu bio je najveća rupa u igri, i Jalu čeka posao napraviti od njega igrača ove sezone u Rimu. Ako i dalje nastavi stagnirati, molim lijepo da se potraži nova opcija za četvrtog beka.

Krila su po očekivanju bila nikakva, Tomas (2) sa povremenim bljeskovima ali premalo je to za startera. Rozić (4) po svemu bolji, fajter broj jedan ove ekipe i momak koji od prve sekunde nije imao nikakve probleme pucati trice u zadnjim sekundama. I stvarno, koliko je bilo tih situacija kada naši playevi uguše napad, i onda Rozić uzima loptu i bez straha ide na realizaciju? Doduše nije da je nešto pogađao, ali je bar pokazao da se ne boji nikakve odgovornosti, a to je za nekoga tko iz večeri u večer čuva najboljeg protivničkog strijelca najbitnije. Stojić (0) je jedan simpa lik, ali ako nemamo talentom boljeg 12 igrača onda je možda i bolje da se ostavimo košarke. Doduše, Ante Tomić bi vjerovatno da nije bilo ozljede bio taj, ovako je Stojić upao kao dobar drug, ali košarkaški on je rang lige Ožujsko.

Pod košem se očekivao veliki propuh, na kraju je ispalo da ga je Stanko Barać (5) gotovo sam zakrpao. Prvi borac, šuter, najuporniji bloker – ovaj mali je budući NBA igrač. Evo zašto – dok Mario Kasun pati od toga kako će izgledati (i tu ne mislim na tetovaže), dok Prka pati od toga kako će zabiti i razigrati, mali Stanko samo šuti i radi. Trči uokolo i postavlja blokove, otkriva se u pick igri, sprinta po reketu u obrani, šutne kada je sam. Klinac je prototip košarkaša, mlađi od svih a već sada kuži igru bolje od 90% ostatka ekipe koji je uvjeren da bez njihovih poteza na možemo dobiti. Zato ugledati se na Stanka što prije. Kasun (2) je podbacio, ali ovaj čovjek pod hitno treba klub u kojem će igrati. Nek to bude i Cedevita, samo neka igra. Nećemo više govoriti o potencijalu, njegovi limiti su jasni, ali igrom bi naučio izbjegavati greške i biti korisniji ekipi. A treba nam jedan pravi rasni šljaker jer Prka (3) je već u godinama. U početku kada nikome nije išlo Prka je bio ključ, držao je ekipu pristupom, ali kada su momci počeli kužiti stvar pokazalo se ono što se uvijek pokaže – Prka je igrač za par minuta koji misli da je zvijezda. Nažalost, kada imaš dobru ekipu kao što je to bila naša zadnjih par tekmi onda ti treba igrač zadatka a ne još jedna primadona. Pa je tako jedan dojam koji taj čovjek može stvoriti svojim srcem a koji je čista petica pao do trojke zbog njegovog upornog silovanja lopte.
Za mene je pak najveće razočaranje Banić (2). Iako je pri kraju pokazao da mu zabijanje nije strano, meni iz glave ne izlaze oni promašeni ziceri i opčenito bijeg od igre. Momak ima šut, ima užasno brz prvi pivot potez pod košem, uopće je mogao na ovom prvenstvu da je tražio igru u prosjeku zabijati 15 koševa. Možemo se samo nadati da je bio u nekakvom šoku od ovako važne uloga po prvi put u životu i da će već na idućem natjecanju biti pravi jer boljega nemamo (samo bez "domo arigato mr. Roboto" Žižića u budućnosti).
Markota (3) se, svevišnjem hvala, oprostio od NBA lige, pa će valjda sada kroz nešto minuta shvatiti da igra nije samo šut. Jer kao četvrti visoki on nam je potreban – svaka ekipa ima jednog visokog koji samo šutira trice i razvlači obranu, to je postala gotovo taktička nužnost, ali ti visoki za razliku od našeg Damira na drugoj strani terena igraju i obranu i skaču. Ocjena više nego Kasunu i Baniću jer on je ipak igrač zadatka a ne nositelj igre.

I dok mi nemamo izbora nego da nastavimo sa ovom ekipom, eventualno im dodamo Tomića pa da vidimo kako će reagirati, još par iskusnijih momčadskih igrača (imamo li mi uopće takve, mislim Baždarić mi pada na pamet a on je druga liga) umjesto umjetnika tipa Ukić ili Tomas, e za to vrijeme Španjolci imaju širinu kojom mogu sve što požele.
Samo što eto nemaju mozga – sinoć su protiv Rusa izgledali kao kokoš nakon što joj odsječeš glavu. Tijelo i dalje sumanuto trči. A žalosno je kada si najpotentnija ekipa Europe i podsječaš na kokoš. Glava je bio Gasol, a onaj nesretni trener Hernandez očito je bio negdje gdje mu nije mjesto. Možda on je dobar stručnjak za mlade, za prepoznati talent, ali ne reagirati cijelu utakmicu na plan igre koji očito ne funkcionira - e to je već znak ograničenosti. Sa druge strane stajao je pak majstor poput Blatta, čovjek koji je od repke sa jednim i pol igračem stvorio prvaka Europe. Rad i pristup kod Rusa su ostajali isti pogađali ili promašivali, karakter prvaka i momčad kao preslika neumornog Kirilenka, apsolutnog MVP-a turnira.
Gasol se još jednom pokazao kao rođeni luzer, kad već trener nije taktički dorastao tekmi bar je on mogao stati na loptu i dati je Calderonu da odlučuje. Španjolci inače nisu oličenje mentalne snage, busaju se u prsa i viču ne bi li nekako napunili samopouzdanjem u principu poprilično tanana prsa. Kad ih krene pa kad se odvoje rano razbit će svakoga, ali kad u završnicu uđeš u egalu, sve je moguće. Veliki dokaz karaktera ove rusko-američke pragmatične repke je to što se nakon onakvog uraganskog početka nisu ni na trenutak predali.
Opet, fascinantno je što su Španjolci sa onakvim šutem za dva i slobodna uopće bili u igri, a i to nešto govori o suđenju (iako svaka čast na preciznosti za tri). Mislim, Rusi su valjda svaki treći napad dobivali osobnu u napadu, a nije da trebaš napraviti puno da jedan Španjolac odleti na leđa.
Garbajosa je odradio svoju rolu, Calderon svoj standardni učinak i premašio, Gasol ubio postotak šuta ekipe i uštopao igru, a trener bez rješenja zaključio stvar. Uostalom cijeli pristup Španjolaca bio je kriv – izrotirati 10 igrača u prvoj četvrtini kao da igraš neku neobaveznu utakmicu u skupini nikada nije dobro jer se ne podjele uloge kako treba. Od samoga starta krenuti onako napaljen znači samo trošiti snagu. I još puno tih sitnica kojima je Blatt šahvoskom podjelom uloga stao na kraj i doveo svoju ekipu u poziciju da pobijedi.

Kod Rusa dobar Khrapa, definitivno nije Fulla, šteta što trune u NBA kad bi u Euroligi digao svaki klub. Holden drugorazredni Amer talentom, ali ima tipična ghetto muda, ne boji se nikoga a to fali mnogim Euro ekipama. I AK-47, kojega čeka sezona života u Jazzu.

Navarro još jednom dokazao koliko je limititan, na stranu ozljeda, al taj čovjek nema što raditi u NBA. Ne samo fizikalijama i streaky igrama, on uopće nema srca kakvo zahtjeva profi košarka. Jadni Iavaroni, nakon Sunsa čeka ga rad sa psihički neuravnoteženim Gasolom, seljačinom Darkom i nekorisnim Navarrom.

Turnir sve u svemu predug i naporan. Besmislen ako gledamo naš krajnji položaj i score, ali nećemo se žaliti ovaj put. Ekipe ujedanačene, iz nekih budućih velikih slika ispada Njemačka (ako se Dirk povuče), Tursku i Italiju čeka slaganje novih ekipa i kretanje iz početka s tim da Talijani imaju lidera za idućih 10 godina u Belinelliu, Francuzi su desegli svoj limit i sa ovom jezgrom imaju možda još jedan pokušaj. Grčka, Španjolska i Rusija su tu da ostanu još neko vrijeme, Litva će uvijek biti tu negdje sa ili bez Jasikevićiusa, a Slovenci i Hrvati lagano dobivaju pravo da se na idućem Euru već nadaju medalji.



I na kraju najveći plus ovih par tjedana su naravno Slavko i Neven. Dijaloga tipa "Slavko pazi metak" nije nedostajalo, posebice u ovim ranijim terminima kada je bilo očito da su obojica upravo došla sa šanka. Sinoćnji pak zaključni razgovor sve govori, ovaj dvojac mora pod hitno dobiti doživotne ugovore i obveze da komentira u paru sve košarkaške tekme na televiziji.
Proglašenje petorke prvenstva.
Neven: - A tko je peti? Nowitzki valjda. Zašto ga nema? Gdje je Dirk?
Slavko: - Otišao je negdje.

Yep. Otišao Dirk, kao i još štošta.

Je, tužno je izgubit bez obzira što smo poraz svi očekivali. Razlika je u načinu na koji izgubiš, boli kad imaš sve u svojim rukama i ne iskoristiš šansu. A s druge strane, treba biti ponosan na ovu ekipu zbog partije koju je odigrala. Tako smo od nikuda, od sramotnog turnira dio kojega smo zahvaljujući samo spletu okolnosti, izvukli najvažniju stvar – dobili smo budućnost. Iz doslovno ničega.

Imamo Baraća, Popa, Planinu, Rozića i Repešu na klupi, Repešu kojega u buduće od milja zovem Jale i čiju svaku izjavu nakon tekme potpisujem. Korisni su i Kasun, Tomas, Kus, valjda nešto bude od Ukića, dodajmo im Bagarića, može i toga nesretnog Markotu, ma imamo repku koja je za dvije godine ravnopravni borac za medalje.
Na vidiku nema Jasikevićiusa ili Papaloukasa, nema čovjeka koji će zabiti ključne lopte, ali nemojmo sad o tome. Korak po korak.

Naši su tu došli kao nepoznanica, ekipa koja trebala odgovoriti na pitanje pripadaju li nižoj ili višoj srednjoj klasi Europe. Sad znamo odgovor, i još smo i u igri za Olimpijadu, najviši realni domet ove repke. Vjerujem da svu ovu lošu sreću koju smo uporno izazivali našim mentalnim greškama, da smo je ostavili iza sebe i da će nam se sutra vratiti za ovu borbenost protiv Litve. Da prolazimo Francuze sa mekanim Tonyem kojemu nema Timmya da krpa njegove greške, da će Jale pripremiti momke kako treba a ne da će ko moj šibenčanin Spahija puknuti.

Što se same tekme tiče, prvo poluvrijeme protiv Rusa bilo je dječja igra prema ovome kako su naši večeras odigrali obranu. I to u oba poluvremena. Samo je dva puta pukla koncentracija, u završnici, i Litvanci su oba puta zabili trice. Oni su svoje lopte odluke zabili, mi smo naša slobodna promašili. Tu je nastala ta razlika i to je taj zadnji korak koji naši moraju napraviti. Biti bolji kada je bitno, iskoristiti svoje šanse.
Obrana nas je držala u tekmi, ali i napad usprkos čestim zastojima djeluje sve bolje. Planina je odigrao najbolju tekmu na prvenstvu, maksimalno koristeći sve što je iole mirisalo na nepostavljenu obranu i polukontru. Pop je forsirao tricu ali večeras je pokazao koliko je bitan – bolje da on promašuje i ne gubi loptu, nego da netko drugi i promašuje i gubi lopte.

Litva je prošla na iskustvo, Jasikevićius nije prestajao govoriti i pritiskati sudce sa klupe i iz igre. Nije ih služila trica, ponajviše zahvaljujući tome što im naši nisu dali otvoreni šut, ali to ih nije spriječilo da se i dalje bore i krvavo rade. Naši su i na to odgovorili, pa smo iako nemamo ni blizu takvu rotaciju ni skakače bili u egalu i po borbenosti pod košem. OK, onoliko koliko smo realno mogli – ipak su Lavrinovići za klasu bolji skakači u napadu od naših sirovina (Prka umjesto da skače s loptom uporno tuče sve oko sebe), a nemamo ni tako skočno atletsko krilo kao što je Kleiza koji je praktički treći centar kada je skok u pitanju.
Uštopali smo u potpunosti igru bekova, branili pick vrhunski, ali Litva ima širinu i kada Šarunas i Siškauskas nisu mogli ništa, iskočili su Songaila svojom mekom rukom i Kleiza svojom upornošću.



I opet, da smo pogodili svoja slobodna imali bismo tekmu. Znači, na pravome smo putu. Momci daju svoj maksimum. Što više tražiti? Eto, samo da sutra dobiju Francusku.

Inače, gledao sam kao i obično tekmu sa Starim koji je pravi produkt bezbroj godina života u Jugi, kada je svaki poraz bio tragičan i kada je uvijek netko drugi bio kriv. Jasno da je cijelo vrijeme grintao na sudce, ispadalo je da krađa od prije dvije godine nije ni do koljena ovome kako nas prcaju večeras. A kad pogledaš, Litva je na kraju gađala samo 7 slobodnih više, i to su onih 6 slobodnih, odnosno ona dva nepotrebna prekršaja iz prvog dijela na njihove šutove za tri kada su naši bili toliko nabrijani da su klepali tricaše kao da polažu zicer pod obručem. Sve odluke na kraju išle su na našu stranu, pošteno doduše, nije poklonjeno ali hej pa tko još očekuje poštenje od sudaca? Imali smo šansi koliko hoćemo da se odvojimo, nekoliko prilika na kraju da povedemo. Imali smo i šansu za produžetak, iz nekog razloga Pop se umjesto ulaza odlučio za tricu sa devet metara. Nekako mislim da sudci s tim baš i nemaju veze.

Dali su Litvi vjetar u leđa kada im je bilo najpotrebnije? Pa ta Litva ipak ima nekakav renome stvoren rezultatima zadnjih godina koji mi tek trebamo zaslužiti. Prema tome, dosta tih balkanskih sranja.
Sudci nisu savršeni. Pravda ne postoji. Oni su nužno zlo, kako u životu tako i na košarkaškom terenu. Netko tko ima ovlasti da se igra Boga kako bi kanalizirao negativnu energiju sudionika. Nikada i nisu bili izmišljeni da budu savršeni, samo da minimaliziraju štetu. Jebiga, Amer zaradi mjesečnu plaću Gvatemalca u jednom satu. Još mu jadniku dođe nekakav uragan i razbije kolibu od pruća. To ne znači da se taj Gvatemalac za sve treba kriviti sudbu kletu. Uvijek se boriš, nadaš se da se stvari možda okrenu. Ako pak tako ne misliš, ako ne preuzmeš odgovornost za svoja djela a sve drugo ne zanemariš jer ionako nemaš utjecaja nad tim, onda si nigdje.

Zato i volim toliko košarku, jer u nijednom drugom sportu nije lakše uočiti greške sudaca i nepravdu, i u nijednom drugom sportu nije ti ostavljeno više šanse da nepravde sam ispravljaš.
U životu rodiš se sa cerebralnom paralizom i u startu si u tolikom zaostatku za nekim normalnim da ni stalnim radom nećeš pobjediti u trci na 100 metara. Ako te u košarci sudac nekakvim postupkom uvali u stanje paralize, svojim osobnim dizanjem ti si u stanju relativno brzo sve prevladati.

Ovoj repki zamalo je uspijelo i to. Pobijediti višu silu, ako ćemo po vjerovanjima stare garde koja i dalje misli da bi na terenu sve trebalo biti savršeno, crno-bijelo, jer nikako ne žele i u tom dijelu života vjerovati u sivo. A sve je sivo. I to im ne smeta da u svakodnevnici guraju, a onda u nekakvom tamo TV prijenosu živčane. Go figure. Ali bar je živo u okolini, življe nego na našoj klupi do večerašnje tekme.

Jale je dobro rekao – u utakmicama na nož odlučuje par skokova u napadu i slobodna. Mi smo u tim segmentima bili gori. I to je to. Ali imamo repku. Što je do prije dana bila znanstvena fantastika. Dakle, meni dovoljno.

PS 1.
Upravo igraju Grci i Slovenci, prvi ukočeni kao i protiv nas, Janezi razigrani – mali Dragić stvarno je hakler i pol. Deset razlike drže bez ikakvih problema, ali joj – serija trica Grka, eto egala i par sekundi do kraja eto Papaloukasa na ulazu i pobjede od jedan razlike. Prolaze iskusniji, a za dvije godine i Grke i Litvu skidamo mi. Tako to ide, ništa preko noći. I Michael Jordan je morao sazrijeti i još dobiti pravu ekipu da bi napravio to što je. Take it easy. Valjda sada imamo projekt koji se neće raspati preko noći. Mislim, tko bi bio novi izbornik? Zula? Aaaaaaaaahhhhh

A masakr Španjolske nad Dirkom i ekipom? Ne kužim, vode 40 razlike i igraju presing, potpuno žele razbiti, poniziti protivnika. To su detalji koji pokazuju da Španjolci možda usprkos ogromnoj prednosti u talentu imaju jedan minus koji se da iskoristiti – glava. Jer u nebitnim trenutcima u ovakvom turniru trošiti toliko energije protiv nekoga tko je već bacio ručnik jednostavno je nerazumno.
Pa da vidimo mogu li sutra Grčka (mentalno opet najčvršća ekipa na turniru, nema šanse da u gustom finišu izgube) i konačno u finalu Litva učiniti nešto po tom pitanju? A Rusi? Pa Litva protiv njih ima iste prednosti kao protiv nas – jaču skakačku i šljakersku postavu, i bolje šutere. Ako mi nismo znali iskoristiti sporost njihovih bekova u obrani, Rusi nemaju s kim. Dakle, AK-47 uzima broncu, što je nakon godina lutanja nekada velike repke super stvar.

PS 2.
Još jedan šok koji emotivno čovjeka veže uz ovaj sport vijest je o operaciji Grega Odena zbog koje će propustiti cijelu sezonu. Šok, ali opet nije da će svijet stati – samo je na godinu dana odgođena promocija novog Portlanda koji ionako živi u našoj mašti, neovisan o tisuaćama okolnosti koje mu prijete. Kao i naši snovi i želje koji se uglavnom prilagođavaju okolini, umjesto nažalost obrnuto. Ali kao što je rekao Bill Simmons, bar je na video-igricama potpuno zdrav. Amen.

Dobro je. Ne, ozbiljno mislim, bez imalo sarkazma. Danas je ova naša repka odigrala najbolje poluvrijeme na cijelom prvenstvu. Protiv Španjolaca pokazali su talent u napadu, protiv Grka bilo je nekih naznaka obrane, a danas protiv Rusa konačno poluvrijeme konstantno dobre obrane. Borbenost i zalaganje na jednom kraju terena, u napadu racionalno, sa puno ulaza i puno trke. Bez ishitrenih trica.
Hej, pa po prvi put na ovom turniru kontrolirali smo skok. U svakom segmentu igre momci su djelovali kao ekipa. Rusi nisu igrali ništa specijalno, ali ponajviše stoga što im naši nisu dozvoljavali. Rusi su odgovor na našu igru trebali tražiti u poluvremenu, a utoliko im ga je bilo lakše pronaći što smo umjesto sa 10 ili 15 razlike na odmor otišli u egalu.

Pitamo se sada, kako je moguće biti bolji a odigrati nerješeno? Zato jer je najveća boljka ove ekipe još jednom uzela danak – kontrola lopte. I tu ne mislim samo na očigledno izgubljene lopte, nego na sve one uludo potrošene napade od strane naših takozvanih playmakera. Bolje rečeno play-stopera. Kusa na stranu, čovjek je svoje odradio pošteno, Planina ko Planina – na jednu dobru stvar jednu lošu. Ali Ukić...

Da je večeras dobri stari John Hollinger gledao tekmu i da je po svojim izračunima pokušao odrediti učinak igrača, Roko Leni Ukić bi umjesto prosjećnih 10 do 15 bodova imao MINUS 20. Ubio nas je svojom kriminalnom igrom, Repeša nas je ubio tvrdoglavim inzistiranjem da ga uopće drži u igri kada je bilo očito da nije njegova večer.
Na krilima Ukića Rusi su došli do izjednačenja, na krilima Ukića razbili su nas u nastavku.

Na poluvremenu nije trebalo biti veliki košarkaški znalac da znaš da je gotovo. Da smo ušli u nastavak sa prednošću od 10-15 koševa bila bi to druga tekma. Ovako, bilo je jasno da Rusi dižu igru a da mi moramo pasti.
Jer ako nas je nečemu naučilo ovo prvenstvo, onda jeste tomu da ova naša repka trenutno ima samo potencijal. Ne smijemo zaboraviti da osim Popovića od naših glavnih igrača nitko praktički nije nositelj igre u svome klubu. Ukić i Kasun gotovo da i ne igraju, u biti Kasun od kojega očekujemo da nosi repku još nije u cijeloj karijeri odigrao normalnu, pravu sezonu. Ni jednu. U karijeri.

U takvim situacijama greške i oscilacije su normalna stvar jer ova repka tek postaje ekipa. Pola igrača tek se uči poslu, pola mu uopće nije doraslo.
Prkačin je epizodist koji uporno želi važnije uloge. Tomas u tri godine nije skupio 20 minuta u Realu. Banić (fulo 4 zicera danas, sram me što sam mislio da je igrač na osnovu one jedne sezone u Zadru, my bad) i Stojić igraju u trećerazrednim klubovima, Markota uopće ne igra.
Talenta ima, a ovakve tekme daju naznake da ima i onoga nečega bez čega se ne može pobjeđivati – srca. Znači, samo strpljivo – ako u istom sastavu budemo za dvije godine možemo se nadati boljoj igri i pokojoj pobjedi više.

Ali sada je bilo realno očekivati da će jedni solidni, iskusni Rusi u nastavku nastaviti sa svojom igrom, da će je držati na razini i čak malo dići a da ćemo mi nestati.
Rusi nisu ništa posebno, ali za razliku od nas imaju jedan prepoznatljiv stil. Igraju svoju verziju Princeton offensea, u biti napad sa puno trke, križanja, utrčavanja, protrčavanja i dodavanja. Dodavanja su ključna – koliko je njihovih napada Holden ugušio pimplanjem? Ni jedan. Nitko ništa ne forsira. Svi dodaju. Krilo se izvuče vani, gura beku koji ulazi pod koš. Centar se izvuče na krilo, gura krilu koje istrčava na vrh reketa. Napad koji ne zahtjeva puno pripreme, puno specijalnih akcija. Samo to da ga igraju igrači voljni odmah dati loptu i sposobni vidjeti teren dalje od vlastita nosa.

Tu se usprkos njihovom skromnom talentu krije snaga Rusa i razlog zašto imaju bolje rezultate nego što je itko očekivao. Njihov glavni igrač oličenje je momčadske igre, ulitmativni šljaker sa all-round kvalitetama. Njegov primjer u skladu sa vlastitim mogućnostima slijede svi. A nije slučajno ni što sličan napad Kirilenko igra i u Utahu, kod Jerrya Sloana - uopće me ne bi čudilo da je cijeli ruski plan i postavljen tako da se AK-47 osjeća što udobnije.
Plan, to je nešto što naša repka nema. I ako postoje plusevi i minusi, taj nedostatak nekakvog identiteta, nečega po čemu bi odskakali možda je i najveći.

Osim ako ne želimo da nas pamte kao euro verziju New York Knicksa, ili ekipu koja je u stanju izgubiti više lopti u jednoj tekmi nego ubaciti iz igre.
Tu treba prozvati Repešu i pitati ga koliko je uopće u Rimu razmišljao o izgledu ove ekipe, o tome kako njenim limitima podrediti nekakav sustav koji bi ih najviše prikrio?
Jer sa ovakvim haklerima, nediscipliniranim i nezrelim vanjskim igračima definitivno ne možeš igrati brzu i momčadsku košarku.

Na stranu stavimo i ovu tekmu. Sad bar znamo da eto spletom okolnosti igramo još protiv Litve gdje će nam druga najkvalitetnija ekipa na turniru održati još jednu malu lekciju iz košarke. Naravno, svi se pitamo – ako smo dobili Španjolce, zar ne možemo i Litvu? Ne. Ne možemo jer Španjolci su grješili više od nas podcjenivši nas, dok Litva u četvrtfinalu zasigurno neće ponoviti takvu grešku. I dobit će čisto na trenutnu kvalitetu. Mi možemo odigrati još savršenije poluvrijeme, hej možda nam se zalomi i da u 20 minuta u vjetar ne bacimo više od 5-6 napada. Ali kad tad slijedi pad. Ko što reće Bruce Willis u jedom od klasika 90-ih, egzistencijalističkoj drami Tonya Scotta "The Last Boy Scout" - ako hoda kao patka i glasa se kao patka – onda nema sumnje da jeste patka.
Naša repka je zelena, ne može i ne zna dovoljno. Naša repka je jebena patka.



Ako za par godina ovi momci uspiju naći klubove u kojima će igrati a ne samo kurčiti se dresovima i transferima, ako minutama u igri zasluže status košarkaša umjesto pričom onda se za par godina imamo čemu nadati.
Do tada pozdravimo najugodnije iznenađenje cijelog turnira.

Barać je apsolutni dobitak, već sada možda najkorisniji igrač ekipe. Uostalom, pogledajte samo one minute koje je proveo na parketu, lako se da uočiti da je baš u tim trenutcima naša igra bila najučinkovitija. U obrani se trudi, skače, gura, u napadu se bori, pomaže, postavlja blokove. I to ne zato što je tako zacrtano, već zato što želi pomoći suigračima, ekipi. Za godine i visinu kreče se izvrsno, koordinacija pokreta za nekoga tako neiskusnoga iznad očekivanja. Ruka meka ko baršun, već sada je jasno da će u najgorem slučaju biti novi Nenad Krstić. A s obzirom da vidi, da zna dodati, da želi sudjelovati u svim segmetnima igre možda bude i novi Ilgauskas. Samo pametno sada, potencijal je tu.
Hrvatska ipak ima naj centra Europe, ali naravno da je onaj crv od Mirka Novosela opet bio u krivu, kao i sa svim ostalim procjenama zadnjih 25 godina – to nije Kasun, već Barać.



Pronalaziti nove talente, nove nade i vidjeti u njima potencijal, vidjeti nešto više od onga što je trenutno pred nama, jedna je od najljepših stvari u životu košarkaškog fanatika. Pa za kraj ovog posta spomen jednog izuzetnog talenta po guštu svih old school fanatika poput mog druga Krehe.

Jučer sam igrom slučaja nabasao na kristalno jasan signal talijanskog programa i odgledao tekmu između Turske i Italije. Limitirani jedni, limitirani drugi, Memo ko i uvijek više pazi na frizuru nego na svog čovjeka. Hedo zabija trice ko blesav, iz svih pozicija – do trenutka odluke. Ibo Kutluay odavno je mrtav, šteta što još to nitko nije rekao Tanjeviću.
Bargnani ko Bargnani, još nije odlučio da li je Andrea ili Andrea. NBA ili WNBA, pita se on.

I onda stvar u svoje ruke uzme Marco Belinelli, vrati Talijane iz zaostatka, zabije sve na kraju i riješi stvar u produžetku. Sad, momak se pokazao protiv Amera lani na svjetskom, trice sa devet metara mu nisu nikakav problem. Po meni, najčišći i najljepši izbačaj danas u Europi. Ali nije dobio tekmu ludom serijom trica. Već klasičnim ulazima, malo dirblinga pa dugi prvi korak, i polaganje na prednji dio obruča – fingerollom. Jedan, dva, tri puta za redom. Pa zakucavanje kad je bilo prostora. Šut za dva, čista mrežica. Da Kreha već nije bijeli Paul Pierce, zakunio bi se da je to Belinelli.
Ali već po jednom potezu, recimo po tom polaganju jasno ti je s kim imaš posla. Pravi košarkaš ne promiče tek tako. AK-47, Barać, Belinelli. Zato gledamo košarku. Svaki donosi nešto na stol.

Sad, Marco je daleko od gotova proizvoda, i šteta je što riskira sa NBA jer bi mu godina na klupi u ovom trenutku bila pogubna. Ali imam neki osjećaj da sa ovakvom glavom, urođenim šutom i košarkaškom elegancijom ovaj momak baš i neće dugo sjediti na klupi. Budući član All Dorks Teama ovog bloga.



Eh, da. A ovo je moj službeni wallpaper za sezonu 2007/2008. The Hold Steady su ga krasili ovo ljeto ali sada je vrijeme za promjenu. Jesmo li uopće svjesni što je napravio Danny Ainge? Čekaj, pa na jednom mjestu imamo jednog od najboljih šutera svih vremena (Ray), jednog od najvećih fajtera svih vremena (KG) i jednog od najvećih igrača kada se lomi utakmica zadnjih 10 godina (PP). Sva trojica su da stvari budu još luđe totalno na mjestu i igraju košarku na pravi način. Sa elegancijom i stilom kojima bi mogli igrati u bilo kojem desetljeću i uklopiti se u duh vremena. Ja ne znam za vas, ali što više mislim o ovim Celticsima svaki dan sam sve napaljeniji. Ne moraju osvojiti ništa, ali sama šansa da zajedno vidimo ovaj trojac na djelu vrijedi cijele sezone. Think big? Hell ya!
I LOVE THIS GAME!

Eh. Još jedna propuštena šansa. Mislim, nisam pojma imao da su Grci ovoliko loši – za očekivati je bilo da im kad-tad mora pasti onaj naboj koji imaju zadnje dvije godine, ali da su ovako nemoćni, neinspirirani - e to nisam očekivao.
Najviše me iznenadilo što takvi fajteri kao što su Papalukas, Spanoulis i Diamantidis, igrači koji igraju srcem i koji vole potegnuti tricu ne bi li ubili u pojam protivnika cijelo prvo poluvrijeme uopće nisu pokazali ikakvu želju za šutom.
S druge strane pohvalno je što su kad već nisu bili raspoloženi potpuno stali u službu momčadi – bez forsiranja šuta, samo spuštajući lopte na centre, odnosno Papadopulosa.

Grci u ovakvom mentalnom stanju bili su nam servirani na pladnju. Imali smo samo takvu šansu razbiti ih, pogotovo nakon odlične serije početkom drugog poluvremena kad smo otišli na 13 razlike. A razliku smo napravili samo zato što nam se u našoj igri bez igre konačno ukazao Planinić, koji je serijom 1 na 5 poteza napravio prednost.
Problem je u toj igri bez igre što si ovisan o potezu pojedinca, a pojedinac pak često griješi. Pa je Repeša izvadio Planinu, razbio nam ritam i još je Prka po svom dobrom starom običaju prodao dvije lopte u pokušajima da umjesto šljakera bude umjetnik.

Pa se dogodilo nešto inače specifično za ovu Grčku repku, a po prvi put viđeno na ovom prvenstvu – krenule su trice. Ovi isti Grci su spuštanjem lopte na centra i tricama postali prvaci Europe i dobili američku repku na svjetskom. Kada su im se poklopila ova dva elementa, iz podčinjenog su u trenu postali dominantna ekipa.

Mi smo naravno svoje šanse da opet povedemo prokockali upornim šutiranjem nerezonskih šuteva. Neki su i upali pa smo tako zahvaljujući slučaju ostali u igri do kraja gdje se još jednom pokazalo da je najveći problem ove ekipe glava. Srce je večeras bilo donekle prisutno, ponajviše zahvaljujući malom Baraću.
Dakle, zaborave naši napraviti faul na kraju i potroše dragocjene sekunde, ali iskusni Grci ne rade sličnu grešku i ostavljaju si zadnji napad.

Zahvaljujući Planiničevom padu (psokliznuo se čovjek na nečiji znoj), ovaj katastrofalno zamišljeni turnir (predug, besmislen jer dalje idu ekipe sa negativnim scoreom) dobio je još jednog igrača – jadni Spanoulis totalno je van sebe nakon neuspjele NBA avanture da ga ni Janakis nije uspio dignuti. Srećom, tu je Hrvatska koja mu dozvoljava da zabije ključne trice bez pokušaja obrane i trgne se iz mrtvila.



Sad, ne znam hoće li ova pobjeda Grke učiniti opasnijima, nekako su mi djelovali bezglavo i prepasivno čak i kad su napravili seriju od 20-4. Ali znam da naši opet ništa neće naučiti iz ovog poraza. Jer nije ovdje stvar u neiskustvu, u malom broju utakmica ključnih ljudi, već je ovdje napravljena potpuno pogrešna selekcija.
Imamo 4 playa od kojih ni jedan nije pravi play osim možda Popa a njega koristimo kao šutera. Planina je ipak samo za kontre, Roko je još zelen a Kus striktno ulaz-pas igrač. Nitko tko bi stao na loptu i znao je čuvati, kontrolirao ritam, vrtio akcije, ubrzao protok lopte, na kraju krajeva odigrao najobičniji jebeni pick.
U prvom poluvremenu razigrali smo se tek kada je izašao Planinić, koji je opet u drugom bio možda i najbolji. Van pameti, kao i naša igra. Ova repka nema nikakve logike, ovo je totalni kaos iz kojega tu i tamo vođeno zakonima svemira iziđe nešto pozitivno, ali sa strane rada, igre i smisla ovdje nema ničega.

Eh, samo koga selektirati kad boljih nema? S kim raditi kad imaš samo ove klince koji toliko malo igraju da će valjda sa 30 imati minutažu koju su Kuki i Rađa imali sa 19.

Sve u svemu, imat ćemo to zadovoljstvo vidjeti još Ruse i Kirilenka, te gotovo sigurno Litvu i Šarunasa u četvrtfinalu. Kako su večeras ovi naši polu-amateri ipak pokazali nekakvu borbenost, to uvijek postoji šansa da u kasnijim razigravanjima uhvatimo peto mjesto. Minimalna doduše, ali ipak šansa. Na kraju krajeva, kao da je bitno. Naša prezentacija košarke sramotna je, nakon pustih priča o momčadskoj igri bez carinjenja ispadamo najsebičnija ekipa na prvenstvu. Pa mogu biti sto puta naši ali kako ću navijati za momčad koja igra potpuno suprotno mojim shvaćanjima ovog prekrasnog sporta?

Zato jedna druga ekipa zaslužuje sve pohvale. Svaka čast THE REPKI na pobjedi protiv Estonije, pokazali su kako se to radi svima. Od starta agresivno, da smo pogodili onaj penal uvalili bi im 5 komada. Ovako je promašaj malo poremetio psihu, pogotovo Srni koji je 15 minuta bježao od lopte. To baš i nije karakteristika zrelog čovjeka, prava reakcija bi bila da krene još žešće da se iskupi ali dobro. Ipak je to Srna, a imamo dovoljno oružja da se pokrijemo i bez njega. E, ali zato kad je krenuo u zadnjih 20 minuta poluvremena, to je bilo za prste lizati. Prvi Duduov gol valjda dovoljno govori tko je kralj šesnaesterca u ovom trenutku u Europi, a drugi – onakvu akciju u ovom trenutku mogu izvesti samo Brazil i Hrvatska. Za antologiju.
Sa ovakvim pristupom nema straha od kiksa ni protiv Andore ni protiv Izraela. Slaven sve drži pod kontrolom.
U biti jedini minus cijele večeri ide Niki Kranjčaru. Iako rastrčan i raspoložen kao rijetko kada, sve dobro pokopao je onim upornim forsiranjem igre petom. Peta je simpa potez, pogotovo kada rezultira pravim pasom, ali igrati tek tako, iz nekoga svoga osjećaja potpuno je bespotrebno. Posebice kada se u jednoj polukontri Modrić slomio od trke da bi onda Niko nonšalantno loptu koji je ovaj izborio krivo dodao petom, umjesto da je izabrao najjednostavnije i najbolje rješenje. Takvim potezima riskiraš negativne reakcije publike ali i suigrača koji se zasigurno ne trude toliko da bi se ti poigravao.
Srećom, Bilić je već osmislio plan kojim će malo po malo Kranjčara zamijeniti Rakitom. Rakita je možda slabiji tehničar, ali je veći šljaker što nam s obzirom na to koliko je Modrić bitan za igru naprijed itekako odgovara jer imamo nekoga tko trkom može pomoći Kovaču da pokrije rupe u sredini. Sad, hoće li Rakita na krilo ili u sredinu manje je bitno jer kao i Luka odigrat će sjajno na koju god ga poziciju stave. Ipak nije mali slučajno sa 19 godina došao u jedan Schalke i odmah izborio mjesto u prvom sastavu. To je uspio njemačkim zalaganjem i ozbiljnošću prije svega, a to su osobine koje našem Niki, ma koliko sjajan bio nisu prirođene. Zato Rakitu u prvih 11 a Niku na klupu kao jokera za sve pozicije, u onu ulogu koju je trebao imati Rapaić.
I da, Olić je opet zaigrao. Stup koji se nikako ne uklapa u ovakav napadački sustav sa puno kombinatorike, u ekipu koja igra brzo i zna i po boku i kroz sredinu. Srećom, ni Dudu ni Petrić ne trebaju poštedu protiv Andore pa se ne moramo bojati da će Ivica zeznuti stvar upornim gubljnjem lopti. U biti, od svih Vatrnih jedino bi se Olić izvrsno uklopio u ovaj Repešin sastav. I on je pao s Marsa.

To je otprilike točan izraz kojim bi opisao svoje zanimanje za našu košarkašku repku. Je, priznam, nisam otišao na piće sa kolegom jer sam direktno sa posla jurio na tekmu, ali takav sam kad je u pitanju bilo kakva košarkaška tekma na televiziji.
Nisam očkivao poraz od Izraela – ne, mislio sam da ovo dobivamo i da onda gubimo sve ostale utakmice do kraja. Zato se i nisam htio puno emotivno vezivati uz ove spodobe, jer jedna Latvija bila mi je sasvim dovoljna.
Protiv Portugala bio sam totalno ravnodušan.
Pobjeda protiv Španjolske jedva je iz mene izvukla stisnutu šaku u zraku.
Protiv Izraela sam se manje više samo ironično smješkao.

I shvatio da je moja odluka da me boli neka stvar za ovu repku ispravna odluka. Jer i njih boli neka stvar za samima sobom. Ne želim reći da ti momci ne vole košarku. Možda nemaju strast kakvu imaju najveći ali sigurno je vole. Sigurno su i ponosni što igraju na prvenstvu Europe jer na kraju krajeva ovo je mnogima jedina šansa da igraju u bitnim tekmama.
Ali kad vidim ekipu koja u 40 minuta nije u stanju skočiti, kada vidim klupu koja cijelo prvenstvo nije u stanju ustati i navijati jasno mi je s kim imam posla. I ne nerviram se već čuvam svoje osjećaje za sutra, za ekipu za koju ih vrijedi pokazati.
Naši nogometaši sutra protiv Estonije nema šanse da ne daju sve od sebe. Iako je razlika u klasi ogromna, iako si mogu dopustiti odigrati sa ručnom, oni će gaziti svom snagom. Jer su u takvom momentu, jednostavno uživaju u onome što kao momčad mogu ponuditi. Uživaju u tome koliko su dobri kad su zajedno na terenu.

Mislio sam da su to naši košarkaši shvatili protiv Španjolaca. Da se samo maksimalnim zalaganjem i vjerom u svoje mogućnosti može uspijeti. I naravno realnom procjenom tih mogućnosti.
A realno je da smo za klasu bolji od Latvije i Izraela. Isto tako, nemojte mi zamjeriti, ali isto tako su i Španjolci za klasu jači od nas.
Kad ne uđeš u utakmicu kako treba, punom snagom, tada ti kvalitet ne znači ništa jer protivnik koji je slabiji uglavnom će dati 100%. Kada vide da sa tih 100% mogu parirati, tada ih počne srati. Pa im onda upada sve, kako je upadalo večeras Izraelu ili kako je upalo našem Tomasu.
Doduše, jače ekipe negdje pri kraju tekme, kada protivnik opasno povede, odjednom upale nekakav prekidač pa zaigraju kako mogu. Ali uglavnom bude prekasno. Prekidač u košarci nikada ne donosi ništa dobro. Zato su Michael Jordan i Dražen Petrović jedno, a Vince Carter i Zoran Planinić nešto sasvim drugo.
Košarka je jedan poprilično pošten sport, koji ako nema u blizini raznih Donaghuea i Lamonica uglavnom nagradi onoga tko je zaslužio. Pa je zato nama upala ona trica a Izraelcima ove njihove – jer ne bi bilo pošteno da nakon što igraš ko drek 35 minuta, na račun zadnjih 5 dobiješ. Sreća prati hrabre.

Znači jedini način za nositi se sa slabijim protivnikom je razbiti ga u startu. Zaigrati sa svojih 100% i onda će on, kada vidi da njegovih 100% nisu dovoljni, kad tad popustiti. I eto ti mirne završnice.
Jasno, sve ovo stoji pod uvjetom da sam dobro procijenio našu ekipu. Kao nekoga tko jeste bolji od Izraela. Ali što ako su naši ta klasa, kao što sam u afektu bio spreman tvrditi nakon Latvije? Mislim da nisu zasigurno, da potencijala ima i da će iduće dvije tekme pokazati kakva je ovo ekipa.



Da se razumijemo ja ne očekujem ništa od njih. Realno, kad prokockaš šansu protiv Izraela, teško da ćeš se moći vaditi na Grcima. Sa ovakvim Kirilenkom Rusi su protiv nas apsolutni favoriti. Ali ja ne očekujem pobjede, plasman na Olimpijadu sam već prekrižio. Ja samo želim da konačno vidim želju i borbenost, zajedništvo, ponos što se igra na jednom ovakvom događaju. Da skaču kao muškarci. Da igraju obranu. Da traže jedan drugoga u napadu umjesto da se napucavaju tricama. Ako toga nema, onda je i bolje da nas nema u Pekingu.

Taj skok je opet posebna priča. Nema većeg pokazatelja želje od skoka u napadu. A naši nisu bili u stanju skočiti ni u obrani. Izrealski play, izvjesni Tapir (navodno životinja najsmrdljivijeg mesa ikada, bar tako kaže Mister No) prolazio je kraj naših trupala kao da je Baron Davis u seriji protiv Dallasa. I dodavao zicere potpuno slobodnim "centrima" koji su valjda svojom masom zbunjivali Kasuna i ekipu. "Hej a gdje su visoki, koga ja uopće čuvam?"
Obraniti pick igru našima je nemoguća misija. Uopće, obrana je najbolji pokazatelj koliko su ovi momci limitirani u glavama, kada nakon priprema kakve nisu prolazili ni hokejaši bivšeg SSSR-a nisu u stanju pokrivati jedan drugoga u osnovnim shemama igre.
O napadu da ne govorim. U ključnim trenutcima kada se lomi susret mi 4 napada za redom šutiramo trice preko ruke, bez ikakve kombinacije. Ni u jednoj utakmici do sada kada je trebalo nismo imali akciju u napadu koju bi odigrali "jer je smatramo našom uvježbanom specijalno za kraj ostavljenom akcijom". Kao da ništa nije trenirano, umiremo i živimo sa tricom, isto kao Latvija, Izrael, Češka i ekipe toga ranga.
Onda dođe zadnji napad, kad više nema ispravka, i Planina ulazi u prostor pod košem i umjesto da ide na obruč kad je već zakoračio unutra, on se diže i puca dugu dvicu. Najbesmislniji šut u igri, posebno s obzirom na trenutak. Šut koji ima smisla samo ako ga koriste Wade ili Bryant.

Sve u svemu, jasno mi je zašto su Gira i Vujčić odbili repku. Očito vrlo dobro znaju kakvo je mentalno stanje, i kakve su stvarne mogućnosti. I znate šta, siguran sam da bi već sutra da imaju minutažu u NBA za repku odbili igrati i Markota, i Planinić, i Kasun, i mnogi. Možda bi Ukić i Popović kao pravi hakleri jedini ostali. I Prka kao fajter.

Kad bi išli analizirati pojedinačno naše igrače, uvidjeli bi koliko smo u biti slabi. Evo npr. Kasun, sa bogomdanim fizikalijama, u Barceloni služi za dodavanje ručnika. Očito ne bez razloga. Tomas nije uspio u Realu niti kao 12-i igrač, pa iako sam sretan što je imao onakvu tekmu protiv Španjolske očito je da momak nije u stanju tako igrati iz večeri u večer. Znači, sine nisi igrač. Već netko tko pomaže pravim igračima da igraju. I tako dalje i tako dalje.

Repeša? OK mi je taj pristup učitelja ali malo vike i emocija ne bi škodilo, pogotovo jer emocija uopće nema. Tu i tamo vikne na sudce, danas je čak bojkotirao Kasuna jer nije kontrolirao skok, ali premalo je to sve skupa.

Kako dalje? Nemam pojma i nije me briga iskreno. Zbog poraza od prije dvije godine bio sam nabrijan na ovo prvenstvo jer sam mislio da imamo ekipu. Nakon otkaza veterana svi smo rekli - hej nećemo napraviti rezultat ali bar se idemo boriti. Sada mislim da opet možemo prekrižiti repku na dugo vremena ako se kojim slučajem protiv Grčke ili Rusije ne dogodi čudo.

A možda je i ono protiv Španjolske bilo sasvim dovoljno za ovu godinu.

Eh, i na kraju tek da malo razdrmam atmosferu i pripremim teren za pravu stvar, početak NBA sezone u kojoj će navodne primadone i zvijezde letiti po terenu, skakati za svakom loptom i radovati se svakoj trici. Ma šta mislio Mirko Novosel, čija ružna faca ulazi zauvijek u povijest.
Dakle.
LBJ je na prvenstvu Amerike gađao trice preko 60 posto. Navodno cijelo vrijeme radi samo na šutu. Između snimanja reklama i ostaloga nađe se vremena i za to.
S obzirom na njegove godine i lanjske igre, pitam se – koliki je koeficijent na to tko će biti novi MVP sezone ako je zvjerko dodao šut na sve ostalo što ima?
Pa negdje u rangu onoga na naše pobjede protiv Estonije i Andore.
Oh da, prave stvari su prave stvari.

PS
Veliki plus za mladog Baraća, momak u par minuta pokazao da je naš najperspektivniji visoki, par blokada, skok u napadu. Odlično se kreće s obzirom na visinu i masu, i dobro je da bar na tome neće morati puno raditi. Pliva u obrani, ali za razliku od drugih kad ispadne u pick igri van reketa, sprinta nazad pod obruč. A braniti pick ne zna još ni jedan Greg Oden, pa to ne možemo zamjeriti ni našem Baniću, pardon Baraču. Radi nepotrebne osobne ali to je u tim godinama normalno, čak i poželjno jer pokazuje želju za igrom u obrani. Kad dođeš u godine jednog Andrića a i dalje misliš da je obrana lamatanje rukama oko sebe, e onda se možeš zapitati. U svakom slučaju, Tau Ceramica zna što radi a i Larry Bird još ima oko. Samo da nam Barać ne poprimi proefsionalna obilježja ekipe iz repke.

Igra sa živcima I zdravljem navijača košarkaške repke se nastavlja. Ponovila se prva tekma prvenstva, ne po istom scenariju, ali sa istim, poraznim ishodom. I opet moramo učiti na vlastitim greškama. Ako ćemo vidjeti Peking, neka, jer je to put sazrijevanja, ali na tom putu ima nekoliko značajnih prepreka I pitanje je može li ih ova generacija preskočiti.
Nakon odgledanih utakmica zaključak je da ova ekipa bira utakmice, ili bolje rečeno dijelove utakmica koje će odigrati. Tako smo od 160 minuta na parketu dobro odigrali treću četvrtinu protiv Portugala I drugo poluvrijeme protiv Španjolske. U naj slučaju to je 30 minuta što je manje od 25%, znači skoro kao I naš postotak za tricu. Ostatak vremena smo glavinjali po parketu I mučili se sa na papiru inferiornim protivnicima (osim Espagne naravno). I kud sad dalje? Najbolje domaće igrače imamo. Najboljeg domaćeg trenera imamo. Treba se napaliti I dobiti Grčku, jer je napaljivanje I igra srcem očito jedini recept za pobjedu. Da bi ova momčad konkurirala za medalju kao što neki predviđaju potrebno je dobiti tzv male utakmice, a mi trenutno u takvima imamo skor 1-2, što je obeshrabrujuće. Grčku moramo dobiti zato što protiv Rusa su nam šanse manje nego protiv Španjolaca. Kirilenko je za razliku od Gasola zvijer u obrani, kontrolirati će reket, a onda smo osuđeni na tricu, što je sa ovakvim streaky šuterima čista lutrija. Obrana je podložna srcima pojedinaca, pa je za vjerovati da će borba za skok sa Rusima biti na nož.
Samo da spomenem kratko večerašnju žalost. Dozvolili smo Izraelu da cijelu utakmicu kontrolira ritam I skok. U trenucima kad se lomila utakmica Izrael je od Lady Luck nagrađen za trud u obrani tijekom cijele utakmice I šut se otvorio. Momčad koja poput naše ne može obraniti 2 napada za redom ne zaslužuje pobjedu. Zadnjih par akcija Kus – Kasun je prototip kako smo trebali napadati koš. Samo zašto smo to vrtili kad je već sve bilo gotovo? Ne razumijem zašto smo protiv Izraela u ključnim napadima zadnje četvrtine pucali 4 trice iz neizrađenih situacija, čak I kad smo imali 10 sek prije kraja napada.
Obrana je bila kriminalna, opet u zadnjoj četvrtini je bilo grozno gledati kako ispadamo uzastopno na istu foru I ne preuzimamo na vrijeme. Onda se nemaš šta hvatati za glavu kad ti pogodi preko ruke. Pogotke moraš zaslužiti. EARN IT!!!
Moramo sami sebi priznati da nam je raspored na papiru do sada bio lagan I to nismo uspjeli iskorisiti. Bilo bi bizarno da sa 4 boda ne uđemo u 4finale, ali sve je moguće sa ovom ekipom. Znači pobjeda protiv Grčke je must, ako ne, opet čekamo sljedeće Europsko, a Olimpijadu gledamo na telki. A koji sportaš ne želi ići na Olimpijske?
Zato idemo dobiti Grke, mi to možemo.

Kakav dan. Slovenci dobiju Francuze. Rusi dobiju Grke. Jebeni Purtuhal dobije Latviju. Izrael dobije Rusiju. Mislim, da večeras mi nismo dobili Španjolce valjda se više nikada ne bi ni našli u šansi.
Ludilo od prvenstva u prvoj rundi, a stvari se tek zahuktavaju.
Dvije najbolje stvari iz svega ovoga su:

1. treba nam samo pobjeda protiv Izraela za četvrtfinale, čime smo praktički jednom nogom u Pekingu. Ne znam za vas al kad pomislim da će nakon svih ovih godina hrvatska košarka možda biti na Olimpijadi, dođe mi da plačem od sreće.

2. Darkove izjave o sudcima koje vječno ostaju sa nama da nas uveseljavaju kroz život kao podsjetnik da nitko ne može urnebesnije da psuje od Srbina (hej, sjeća li se itko Darkova menađera sa drafta, onog tipa u crnom kožnjaku što je izgledao kao da prodaje švercane vage u Novom Beogradu?)

Inače, tekma je bila totalno čudna, neobavezni run and gun u prvom djelu gdje je Španjolska klasa dolazila do izražaja, i igra živaca u nastavku u kojoj smo se srećom bolje snašli. Treba nas radovati zalaganje i igra u napadu, ali isto tako treba biti pošten i reći da obe ekipe nisu većinu tekme uopće igrale obranu. U ovakvim utakmicama uvijek je riskantno igrati onako kako su igrali Španjolci, opušteno i arogantno, bez potrebnog zalaganja. Naravno, kad su vidjeli da gori stisli su, pogodili su trice kada treba za razliku od nas i poveli ali ipak im se vratilo za to što su većinu vremena proveli umjesto baveći se glumom umjesto košarkom. Dovoljno je sjetiti se da su čak i na kraju umjesto da idu na šut pokušali isprovocirati sudca da im dodijeli faul. Nepotrebno i jadno.
Stoga je ova luda trica Marka Tomasa izvrsno upozorenje da se treba uozbiljiti jer sama raskoš talenta nikada nije dovoljna sama po sebi za biti najbolji.

Ali na stranu Španjolci, bilo je lijepo vidjeti naše da se konačno raduju pobjedi protiv velike ekipe. Srećom sav napredak od prije dvije godine ipak nije prosut, ide se korak po korak dalje i ova generacija ovakvim pobjedama sama sebi utire put ka puno većim rezultatima. Obrana nam je u drugom djelu funkcionirala dobro, napad je uglavnom bio rastračan i razigran (hvala lijepa španjolskkoj zoni što nas je konačno razigrala), osim u zadnjoj četvrtini kad smo iz nekih razloga stali i odlučili se uzimati šut bez igre kroz reket. Španjolci jesu stisli, ali više je to bio rezultat nekog normalno ritma u ovakvoj tekmi u kojoj se nije od početka igralo kako treba.



U biti, skoro smo prokockali tekmu – srećom Tomas je pogodio tricu kojom je začinio možda svoju najbolju partiju u zadnje dvije godine uopće. Podsjetio me zasšto sam bio zaljubljen u njega nekada. Jedini naš čovjek koji je igrao obranu cijelo vrijeme dok je bio na parketu, držao nas je blizu u prvom poluvremenu gdje su Španjolci zabijali kada su htjeli i šutirao je kao da mu je to specijalnost.
Pop je bio na razini, Planina i Kus užasni u prvom dijelu, popravili sve ključnim akcijama u drugom. Prakčin i dalje ključ pod košem, pogreške svedene na minimum, još je naklepao Gasola i istjerao ga iz reketa.
Banić je pokazao da se diže, Roko je uvijek tu ako zatreba, sve u svemu mislim da imamo formu koja ne bi smjela dozvoliti iznenađenje protiv Izraela. Rusi jesu dobili sve tri u grupi ali definitivno nisu nepobjedivi, dok izgleda da ni Grčka više nije onako uvjerljiva kao na zadnja dva natjecanja. Opet, nebitno je bili prvi nositelj ili četvrti, u četvrtfinalu ionako idemo na ekipu koja ima svoje pluseve i mane kao i svaka druga. Ako se nekome poklopi večer – može dobiti svakoga.
Meni osobno bitno je da ima razloga za navijanje a ne samo gledanje, i da smo večeras umjesto 12 leševa dobili 12 rastrčanih momaka koji dosta griješe, ali se ne predaju.

U petak nadam se bez ovolike drame. Kad bolje razmislim, može i sa. Samo da konačno prođemo dalje.

Najveći dobitak ove sjajne pobjede je upravo igrač iz naslova. Uz Popovića naš najpotentniji ofenzivac u repki nije briljirao do sada ali večerašnjom predstavom se iskupio za sve a usput i napravio i nešto što nije uspijevalo par generacija igrača prije.
Ma kako završilo ovo prvenstvo, čini mi se da je Tomasovom tricom skinuto 12 godišnje prokletstvo poraza u ključnim trenucima. Zadnje tri sekunde su mi pred očima se vrtile Litve, Turske, Đorđevići, Lamonike i slične pojave iz bliže i dalje prošlosti. Sad je prokletstvo iza nas i idemo dalje. Peking, koji se činio svjetlosnim godinama daleko, sada je dosegnut jednim warpom Tomasa.
Samo treba imati pravi pristup, a ne da nam se ponove prvih 6 četvrtina sa ovog prvenstva. Trend na EP je izjednačenost momčadi (što smo znali i prije) i nestalnost forme (ništa čudno u ovako gustom turnirskom sustavu).
Do sada smo pokazali 2 lica, od kriminalnog sa Latvijom do sjajne 3 četvrtine sa Portugalom i odlične utakmice sa Španjolskom. Nadam se da je ova pobjeda naznaka početka uzlazne forme repke i prolaska crne faze.

Dosadašnja igra repke:

Palac gore
- Popović tha killer, jedini 20+ igrač, kad on nije pravi kaskamo
- Prkačinove obrambene role
- buđenje Tomasa
- Banićeva obrana na Gasolu
- Repešino relativno mirno vođenje utakmice, bez galame nakon grešaka, više pristupa očinski


Palac dole
- izgubljeni i nestalni Kus
- Planinićevi driblinzi između 2 igrača koji u 60% slučajeva završe kontrom protivnika
- ne ponovila se kontrola lopte iz prvog Španjolskog poluvremena
- Banić u napadu, uvijek korak kratak (do drugog večerašnjeg poluvremena)
- kada Kasun puca licem košu, čupam kosu

Očekujemo:
- veći učinak Planinića i Ukića
- Tomasa koji želi samljeti protivnika
- nastavak manje rotacija igrača
- konstantniju skakačku igru pod oba koša
- manje prodanih lopti naših playeva

Još jedan kuriozitet sa večerašnje utakmice: jedina blokada na cijeloj tekmi je bila Planinićeva u zadnoj sekundi. RESPECT.
Sada Izrael, Rusi i Grci.
Go Cro Go.

Time: 15.10.2007.
Place: Salt Lake City, Utah, Training camp Jazz
Characters: Coach Sloan, players Gordan, Mehmet and Andrei

Coach Sloan:
So my dear Euro guys, how did the championship in Spain go?

Mehmet:
It was good for us, we even won some games. But Turkcan ruined it all for us, got into a fight with this Serbian guy.

Coach Sloan:
Darko?

Mehmet:
No, Milan or something. Turkcan won the fight. Milan wont play next season.

Andrei:
Oh yes, the tattooed guy.

Gordan:
Oh yes, the tattooed guy.

Andrei:
My team did not fight Milan, but we beat the Serbs. Oh yes, that was a good win.

Gordan:
My team did not fight Milan, but we beat the Serbs. Oh yes, that was a good win.

Andrei:
Still no medal for us.

Gordan:
Still no medal for us.

Andrei:
Why you repeat all me, Gordan?

(awkward silence)
Gordan:
You speak nice English.

Andrei (surprised):
Thank you, I like your wife. You like mine?

(awkward silence as Gordan and Andrei stare into each other with expresionless faces)

Coach Sloan:
So Gordan, any new Kukoc on the Cro squad? I am thinking of trading the Russian guy this season.

Andrei having a “deer in headlights look”

Gordan:
Well, you know, there are some good ones, yes. There is a few guys all right. I am still the best you know (smiles). But there are some guys.

Coach Sloan:
Any names? (to himself) Oh boy, so he thinks he is the best.

Gordan:
Oh yes, they have names.

Coach Sloan:
Any names you could share with me?

Gordan:
I think about it, call my friends.

Andrei:
We have some good guys, almost like Kukoc.

Coach Sloan:
Ok, Andrei, thanks for the tip. Still, I will trade the Russian guy.

Andrei:
Ok coach (Deer in headlights look appears again).

Mehmet:
Kukoc, oh good player. No Kukoc in Turkey. We fighters, not stylers.

Coach Sloan:
So, who won the championship?

Mehmet:
Spain. They very, very good. Calderon very good. Rodriguez very good. Gasol scored 30 on me.

Andrei:
Oh yes. Calderon and Garbajosa scored 30 on me as well. Calderon fast, Garbajosa shoots trees.


Gordan:
I shoot trees when I was kid. My father go to the woods. I go with him.


Coach Sloan:
I don’t get it.
(talks to himself) It must be a Euro thing, they got a bunch of woods out there. Heck maybe they play ball in the woods. Oh Lord forgive me for cursing, I hope nobody heard me in this f%”$ing state. Oh no, I did it again. Time to go to LA, Jerry. Or New York. Did Isiah give me that call (checks his mobile phone). Nope.

Andrei:
How did you play in Spain, Gordan?

Gordan:
I never played in Spain.

Andrei:
No?

Coach Sloan:
So you did not play? I tought you did?

Gordan:
No, no need to.

Coach Sloan:
But next year you will play at the Olympics?

Gordan:
Oh, no. Croatia will not play the Olympics.

Coach Sloan:
How come? I tought you did not play because you guys were so good there was no need for you to go. I mean Dirk went, but we all know Dirk (laughs loudly).

Andrei, Mehmet, Gordan (all laughing):
Oh yeah, we know Dirky Dirky!!

Gordan:
No, I bought a new car, new boat, new TV, no time.

Mehmet, Andrei (happy smiles):
What car?


Gordan:
Hummer.

Coach Sloan:
Oh. Just don’t go after any trains, if you know what I mean.

Gordan:
Yes coach.

Sloan:
Just to make sure I understood you. You did not help your country to qualify for the Olympics cause you bought a freakin Hummer?
(to himself) Dooough, I said a bad word again. Damn it Jerry. Buss, Isiah, anybody make the damn call, aargh.
(to Gordan again) Which player does not want to go to the Olympics?

Gordan:
Shaq.

Coach Sloan:
Shaq is 60 years old, for G”$”% sakes. (checks his mobile).

Gordan:
Ok.

Sloan:
So Gordan, good luck after this season. Seems you will have a nice free agent 08 summer with your Hummer.
(speaks to himself) Thank God I drafted the shooting guard kid, I got to get rid of these euro trash guys.

Gordan:
Thanks coach.

Coach Sloan:
Oh yeah Gordan, since you missed the Euro, give me 50 suicide sprints.

Gordan:
Yes coach.

A dobro. Sad se bar mogu opet vratiti u stanje prije ovog pumpanja očekivanja, opustiti se i uživati u Sergiu Rodriguezu.
Hej, nemamo najbolju ekipu na svijetu i znamo da su porazi realnost. Nije sramota izgubiti, čak ni od Latvije, pogotovo od ovako živahne Latvije. Ali sramota je izgubiti na ovakav način. Bez borbe, bez žara, bez ikakve odgovornosti.



Iz ovoga polazi sve – nemamo ekipu. Očito su priče bile samo priče, jer u ovoj momčadi se ne zna tko pije tko plaća. Mislim, ne pada mi na pamet sad pljucati po Planiniću, samo ću ponoviti ono što sam jutros napisao – pa od kada je on to ičim dao naslutiti da ga možemo smatrati ključnim igračem?

Jedini košarkaši sa srcem u ovom sastavu su Pop, Roko, Kasun i Prka, s tim da potonja dvojica zbog toga više štete nego koriste. Kreha je povukao sjajnu paralelu sa svim našim neuspjesima – čim vidite da u ključnoj utakmici sve akcije idu na 12-og igrača, znajte da gledate Hrvatsku.

Žalostan sam jer ovo je ogroman korak nazad, nažalost mi nemamo kapaciteta za boriti se sa ekipama iz više srednje klase eurobasketa. Naši suparnici po mjeri su Slovenija i ova Latvija koja nas je razbila. Sa njima bi možda od 10 tekmi imali score 5-5. Sa svima ostalima bili bi u minusu, čak i sa Rusima i Turcima.

Ovo je naša realnost. U prvoj utakmici ova ekipa već je odbacila svaku šansu da vidi Olimpijadu. Mi nemamo boljeg trenera, mi nemamo bolje igrače. Vujčić i Gira ne bi pomogli, samo bi se frustrirani vlastitom nemoći vukli po terenu. Mi smo donji dom Euro košarke. Zemlja sa 1000 otoka, 5 poštenih košarkaša i dva stručnjaka. Tu smo gdje pripadamo.

Vidimo se za dvije godine, valjda će se cijela ova priča nekako privesti kraju pa ćemo moći računati opet na ovu istu jezgru. Za sljedeći Eurobasket razočaranja.

Analiza? Pa i nije potrebna, jer da se igralo sa srcem drugačije bi pričali o svemu. Centri su nam takvi kakvi jesu, mala krila limitirana. Tu nemamo što zamjeriti. Snaga ove repke su 4 vanjska igrača, oni su oni koji su trebali voditi igru. Napadati. Stvarati šanse. Samo očito večeras protiv San Antonio Spursa nisu mogli.
Koliko puta su naši bekovi probili obranu? Kad bi je i probili da li bi išli na ulaz, ili bar iznuditi slobodna? Malo, nikako. Jedna scena pri kraju kad smo stizali rezultat sve govori. Kus konačno koristi pick kako treba, ulazi pod koš kao što je to radio stotine puta u životu, i onda umjesto da ode do kraja u kontakt sa Latvijcem i iznudi faul, on vraća loptu vani. Na tricu koju smo do tada gađali 2-79. Izgubljena lopta, ali srećom Latvijac je ipak napravio faul.
Mislim da ta situacija sve govori o mentalnom stanju ovih igrača, ovoga sporta kod nas. Jer imam osjećaj da svaki puta kada je bitno, a u ovakvoj utakmici svaki je koš bio bitan, svi ti dobri klupski igrači stanu i gledaju gdje je Dražen. Da mu bace loptu da riješi stvari. Ali njega nema. Nema vođe već godinama, jer da ga ima onda se ne bi doveli u situaciju da polovinu napada bezidejno pimplamo preko 20 sekudni. Taj bi već uzeo stvar u svoje ruke pa što bude.
Osim očitih mentalnih blokada i nepovjeranja koje vlada među igračima, činjenica je da nema ni uigranosti. Pa nije moguće da su toliko ustratareni da nisu u stanju na cijeloj tekmi iskoristiti dva pick n rolla. Svaki pokušaj pick igre završio bi tako da bek umjesto pravo krene u stranu, i onda vrati loptu onom istom nesretniku koji mu je postavio blok. I na takve bezidejnosti odlazile bi sekunde. Sekunde koje bi pravoj trkačoj ekipi bile dovoljne da potegne na koš i još se vrati u obranu. Bezidejnost je najobičniji produkt nedostatka cojonesa.

A ako napad pati zbog krive pameti, što je tek sa obranom koja 90% i nije ništa drugo nego volja? Pa vidjeli smo. Tricašku ekipu smo ostavljali da puca trice kako hoće. Igrati čovjeka protiv momčadi poput Latvije jednako je loš izbor kao zona. Ni jedna ekipa u Europi nije toliko dobra da može cijelo vrijeme igrati čovjeka, stoga postoji zona. Međutim, zona nema učinak protiv šuterske momčadi koja uopće ne mora igrati kroz reket. Dakle, ne moraš biti puno pametan da ustvrdiš da je trebalo igrati sa što više zamki, i to po mogućnosti preko cijelog terena. Gdje je bila ta najavljena trka, obrana, presing? Nigdje ničega. 40 dana priprema, pa toliko se ni Spursi ne pripremaju. Za što? Za 12 krepalina bez volje, želje i hrabrosti da išta pokušaju. Gdje je snaga, polet, mladost?
Mislim, i ovako smo toliko limitirani tankom rotacijom i nedostatkom šutera (ubit će nas svatko tko zna igrati bolju zonu, protiv Srba nemamo šanse baš zbog toga) da si nikako ne smijemo dopustiti manjak borbenosti. Ovako, kad smo i bez toga onda tek nemamo ništa. I još će repka ostati i bez nas nekoliko kojima je stalo. Ako ja želim da mi i dalje bude stalo moram zauzvrat dobiti bar trud. Nešto. A ne apsolutno ništa. Baš to je najbolji način da se opiše ono što su naši večeras prikazali. Apsolutno ništa. Nada. Zero.



Ostavljam navijačke strasti za pravu repku, za Slavena i ekipu. I košarkaške prebacujem na uživanje u igri. Sergio Rodriguez, Marco Belinelli, Vasileious Spanoulis, Dirk Nowitzki, Darius Songaila. To je moja petorka, to je garancija dobre košarke i prvenstva na kojem će biti što za vidjeti. I napetih završnica i sjajnih pojedinačnih partija.
Stoga uživajmo i prestanimo se nervirati. Jer s razlogom je Dirk tamo gdje je, a s razlogom smo mi tamo gdje jesmo. Ljubav ljudi. Ljubav je taj razlog.
Zato volimo i dalje košarku a oni koji našu ljubav ne zaslužuju već je zloupotrebljavaju udaljimo iz naših života.

Do sutra navečer.